6 godina je proslo od te tinejdzerske zaljubljenosti i poistovjecivanja sa fiktivnim likom iz anime serijala, od tog bjezanja od stvarnosti i djecijih problema. I sad mogu stvoriti prizore u glavi kako do kasno u noc ispravljam clanke i ostavljam komentare u vidu obrazlozenja zbog cega je neki lik jaci od drugog. Bilo je to neko ljepse vrijeme. Prosle su eto tolike godine, naizgled se promijenilo sve, sustinski, pa i ne bas, sto pokazuje i to da sam se u ovo gluho doba sjetio ove stranice i sebe kao aktera na istoj. Odrasliji da, zreliji da, ali kada bih mogao da biram da li da se vratim u taj period, istog momenta bih to prihvatio, jer bilo je sve tako bezbrizno. Da spomenem eto i ovu sprdacinu od animea koja treba da bude nastavak, a nije cak ni blijeda kopija, ispalo je obicno skrnavljenje identiteta koje je sam anime imao. U sustini, po onome sto sam ispratio jos na pocetku dok sam mislio da ce od toga biti nesto, prica kao prica ima potencijala da bude bolja i slozenija od Narutove, ali sa druge strane je toliko neozbiljno da je negledljivo. Neozbiljni likovi, neozbiljne animacije, canon epizode imaju manje smisla od narutovih filera, jednostavno mucno za gledati, te ce tako ostati samo sjecanje na ono pravo sto sam ja, a vjerujem i mnogi drugi zaista voljeli.
Napisah sve ovo u nadi da ce bar jedna osoba, ako vise iko i zna za postojanje ove stranice, da ce bar neko da se javi. Cisto da znam da ima jos neko od nas nekolicine koji smo uredjivali sve ovo, da se sjeca.
6 godina je proslo od te tinejdzerske zaljubljenosti i poistovjecivanja sa fiktivnim likom iz anime serijala, od tog bjezanja od stvarnosti i djecijih problema. I sad mogu stvoriti prizore u glavi kako do kasno u noc ispravljam clanke i ostavljam komentare u vidu obrazlozenja zbog cega je neki lik jaci od drugog. Bilo je to neko ljepse vrijeme. Prosle su eto tolike godine, naizgled se promijenilo sve, sustinski, pa i ne bas, sto pokazuje i to da sam se u ovo gluho doba sjetio ove stranice i sebe kao aktera na istoj. Odrasliji da, zreliji da, ali kada bih mogao da biram da li da se vratim u taj period, istog momenta bih to prihvatio, jer bilo je sve tako bezbrizno. Da spomenem eto i ovu sprdacinu od animea koja treba da bude nastavak, a nije cak ni blijeda kopija, ispalo je obicno skrnavljenje identiteta koje je sam anime imao. U sustini, po onome sto sam ispratio jos na pocetku dok sam mislio da ce od toga biti nesto, prica kao prica ima potencijala da bude bolja i slozenija od Narutove, ali sa druge strane je toliko neozbiljno da je negledljivo. Neozbiljni likovi, neozbiljne animacije, canon epizode imaju manje smisla od narutovih filera, jednostavno mucno za gledati, te ce tako ostati samo sjecanje na ono pravo sto sam ja, a vjerujem i mnogi drugi zaista voljeli.
Napisah sve ovo u nadi da ce bar jedna osoba, ako vise iko i zna za postojanje ove stranice, da ce bar neko da se javi. Cisto da znam da ima jos neko od nas nekolicine koji smo uredjivali sve ovo, da se sjeca.
Samurai Champloo je poznati naslov iz 2004 na kojem je radio jako poznati autor Šindžiro Vatanabe, koji je takođe poznat po animeima kao što su mega klasik Cowboy Bebop i Space Dandy. Studio koji je radio na ovom animeu je studio Manglobe koji je uradio odličan posao sa Ergo Proxy. Nažaost studio je bankrotirao 2015.
RADNJA
Radnja je smeštena u alternativnoj veziji Edo perioda. Glavni likovi su Mugen, Džin i Fu koji putuju Japanom, a cilj im je pronaći samuraja koji miriše na suncokrete. U toku svog putovanja prolaze kroz mnoge zgode i nezgode, ali uspjevaju se zadržati zajedno, iako su se Mugen i Džin zakleli da će jedan drugog ubiti.
Samuri Champloo je anime epizodnog karaktera tako da je svaka epizoda priča za sebe sa nekoliko kratkih arkova gdje su uglavnom dvije epizode povezane.
Takođe, veliki plus ovog animea je odličan humor koji je posebno prisutan u filer epizodama sa zombijma i epizodi gdje se naši junaci takmiče protiv Amerikanaca u bejzbolu.
Samuraj borbe su još jedan veliki plus ovog animea i meni lično su jedne od omiljenih. Studio je uradio jedan preodličan posao.
MUZIKA
Za muziku imam samo riječi hvale, jer Vatanabe uradio nešto nesvakidašnje, a to je spoj tradionalne japanske samurjske priče sa hip-hop muzikom. Ko voli hip-hop uživaće u ovom animeu.
ANIMACIJA
Iako sam jedan od onih kojima je animacija najmanje bitna, ovde moram stvarno da je pohvalim, jer za 2004 godinu izgleda stvarno preodlično. Ponovo da naglasim scene sa borbama sa su odlične i intezivne.
Tokom gledanja nisam primjetio niti jednu grešku. Osim jedne epizode (neću reći koje) gdje je animacija malo čudna, ali sa razlogom jer je tu scenu radio Masaki Juasa poznat po svom neobičnom i divljem stilu.
LIKOVI
Likovi su jako dobro napisani, i svaki ima svoju priču i svaki je suprotnot od drugog. Imaju jako dobar razvoj i dubinu i čine jedan jedinstven trio svjetu animea.
Ukratko:
Mugen je vagabond i lutalica koji često psuje, mrzovoljan je i bezobrazan. On je glavni lik i antiheroj (antiheroj nije isto što i negativac) ovog animea. Ali kroz anime se polako razvija u odličnog lika kojeg će svi da poštuju.
Fu (žensko) je ne zvanični vođa ove male grupe. Ideja za pronalazak samuraja koji miriše na suncokrete je potekla od nje. Jako je dosadna i naporna kroz anime. Ali i stidljiva s obzirom da ima 15 godina. Takođe lik sa odličnim razvojem.
Jin je čista suprotnost Mugenu. On je šutljivi ronin bez gospodara. Što se tiče njegovog razvoja i nije prisutan, njegov karakter je uglavnom isti kroz čitav anime, ali mu nije ni potreban razvoj.
ZAKLJUČAK
Samurai Champloo je jedna odlična i zabavna priča. Ko voli dobru samurajsku akciju ovo je pravi anime za njega. Moja lična ocjena 9/10.
Paradoks postavljen protagonisti serijala:
"Onaj ko prepozna sopstvene grehe,nema greh.Dakle, da li si grešnik?
Yoshitobe Abe, čovek koga je itekako opravdano istaći kao jednog od najimpaktnijih velikana anime industrije, čiji su naslovi sa svojim unikatnim temama i prelepim vizuelnim stilom uspeli da prisvoje srca mnogih gledalaca i pretvore ih u verne fanove...
I tako 2002. (četiri godine nakon izlaska SEL), prvog serijala od većini već uveliko poznate triologije, pojavljuje se Haibane Renmei. Naslov koji poptuno odstupa od svog prethodnika, obradjujući svoju tematiku na dosta jednostavniji i pristupačniji način, čija je glavna smisao večna polemika o sudbini duše nakon napuštanja tela ili ti ovozemaljskog života. Naravno, iako je sam koncept animea dosta jednostavan, on u sebi sadrži velik broj skrivenih poruka i religijskih simbola što ga iole ne čini lakim za celokupnu interpretaciju.Treba još reći da ovaj anime ne sadrži jasnu poruku, već je ostavljen na slobodno tumačenje pojedincu, pa da ne bi previše odugovlačio pričajući u prazno, prelazimo na samu radnju dela.
Sam početak priče nam je predstavljen paralelnom metodom odvijanja radnje.U prvoj sceni vidimo san glavnog lika, ~petnaestogodišnje devojčice Rakke, koja je prikazana kako pada sa neba, dok oko nje leti vrana koja je bezuspešno pokušava spasiti, čime autor metaforički simbolizuje njenu smrt i preobražaj u drugi svet.Druga scena nam prikazuje grupu Haibanea, ljude sa fizičkim karakterstikama andjela, koji se okupljaju oko čaure iz koje se nakon nekog vremena Rakka "ponovo radja", postajući sama Haibane kao i član njihove zajednice.
Nakon ove krajnje unikatne ekspozicije, anime počinje kao tipičan SoL naslov, gde Rakka tokom istraživanja novog sveta ujedno stvara i jaku vezu sa ostalim likovima što kroz većinu epizoda stvara toplu i veselu atmosferu.
Sam epicentar radnje se dešava negde na polovini naslova, gde Rakka gubeći jednog od svojih prijatelja saznaje za "dan letenja", dan kada Haibane-u dodje vreme da napusti zajednicu i zauvek nestane iz njihovog života što je ujedno i metaforički prikaz njegove smrti.Tada naslov prelazi iz tipičnog SOL animea u psihološku dramu, gde se kroz većinu epizoda prikazuje očajanje Rakke, koja pada u melanholiju, pokušavajući da razume svoju svrhu u svetu,razlog postojanja kao i sopstvenu prošlost koje se kao i ostali članovi zajednice ne seća.
Što se likova tiče, ovom animeu je ujedno to i najjača i najslabija strana...Iako je sama priča centrirana baš o Rakki kao liku i njenom životu u tom svetu, većina ostalih likova pati od veoma slabog do nikakvog developmenta kao i plitke karakterizacije...Što se možda i najbolje ocrtava kod plavokosog dečaka po imenu Kuu, jednog od važnijih likova, kao i glavnog pokretača radnje, koji je po meni mogao biti dosta bolje odradjen nego što jeste.Prikazan je kao dobronameran dečak koji se veoma brzo sprijateljava sa Rakkom nakon njenog dolaska na svet gradeći jaku emocionalnu vezu...Ali ti momenti opet nisu bili nešto posebno srceparajući čineći da Rakkino veliko očajanje nad njim u kasnijem delu serijala izgleda dosta isforsirano.Eh sada se verovatno pitate zašto sam naveo da su likovi najjača strana ovog naslova iako je većina sporednih likova loše uradjenja...I na to ću vam odgovoriti uvodom lika koji će vam sa svojom tragičnom prošlošću, jakim karakterom i zatvorenim ali itekako snažnim emocijama zasigurno ostati urezan u srcu...Rekki u svojim ranim dvadesetim je jedan od najstarijih Haibanea, što je ujedno čini i majčinskom figurom zajednice...Baš zbog toga, njeni poslovi obično obuhvataju brigu o mladjim Haibaneima kao i rad u domaćinstvu...Iako na prvi pogled ne zvuči pretrano zanimljivo, ovaj lik definitvno uzima tortu u više aspekata...Jedini je lik koji prolazi kroz značajne faze razvoja tokom celog serijala i čineći to teži da nauči nove stvari o sebi kao i da pronadje odgovore o prošlosti koja je neprestano prati i proganja...
Jedna od jačih strana ovog dela je urpavo crtež, koji se karakteriše mekom, pastelnom paletom boja koja se savršeno uklapa u svetle scene kao i u one u kojima je izražen tamniji ton...Uvodna špica je odlično uradjenja, muzika se prelepo uklapa uz naslov i stvarno može izazvati veliku nostalgiju ka njemu kada je odlušate (ostaviću link na pri završetku)...Što se soundtracka tiče nemam nikavih zamerki, uspešno dočarava ambijent uz koji ide i lepo ga opisuje... Eh da i studio koji je zadužen za ovaj naslov je Radix, studio toliko loš da sam se dvoumio dal da ga uopšte i pomenem al eto možda nekog to zanima (znam da lažem samog sebe)...
https://youtu.be/wApAEg0ErgE.
Konklužn:Sve u svemu,onaj naslov bi preporučio svim članovima zajednice nebitno da li su početnici ili hardkor elitisti...
Tako da uzmite šolju čaja, zavalite se u stolicu i uživajte u ovom toplom, opuštavajućem melanholičnom naslovu.
Preporuka za kraj: svideo vam se Hiabane Renmei?Tražite naslov sličan njemu koji će vas sa svojim sporim ali zasigurno prisutnim gradjenjem sveta i likova ostaviti bez daha?
U tom slučaju vam predstavljam Kino no Tabi.Naslov sa refleksvinom prirodom i prelepom, toplom atmosferom sa postepenom degradacijom kao onoj u Renmei.
Naravno to je samo mali delić onoga što ovaj naslov nudi, čineći ga jednog od najboljih srceparajućih animea koji bi svaki ljubitelj SoL žanra ili kvalitetnih animea uopšteno trebao obavezno da odgleda...
Jedan od mojih omiljenih animea, mnogo mi se svidja. Prvih 7, 8 epizoda su zezanje plus neka zbiljnost, ali uglavnom zezanje. Posle se menja situacija. I kraj je sasvim sjajan. AKO NISTE POGLEDALI ANIME NEMOJTE DALJE DA CITATE JER MOZE TE SAZNATI VAZNE DETALJE ZA RADNJU, NEMOJTE CITATI NI KOMENTARE. Iako je Kamina poginuo, bukvalno svi njegovi govori su upamceni. Umroje na prilicno traumatican nacin, a onda se razvija radnja i dolazi se do kraja prvog dela. Prvie deo je prilicno dobar, ali drugi je stvarno boli (iako nema mog omiljenog lika, Kamine). Poslednje epizode gde se zavrsilo obrusavanje Meseca, stvarno kidaju. Borbe ranije nisu bile na nekom nivou, ali sada je daleko bolje. Kitanova smrt je bukvalno definicija kako pravi covek gine i ostali su svi ljudine. Mada je stvrano ubijeno mnogo likova na kraju. Ocekivao sam da ce bar Nia da ostane ziva, ali nista od toga. Nisam ocekivao da ce Simon moci ovoliko dobro da iznese ulogu glavno lika. Yoko je bukvalno Poljubac Smrti, jer svako koga je poljubila je umro. Naravno, kada je Kitan poginuo izbor muzike je bio perfektan-Row, row fight the power. Likovi su mnogo, mnogo dobri, cak i likovi koji jedva imaju malu ulogu (poput blizanaca) su mnogo dobri i lako ih je zavoleti.
Hokuto no Ken je legendarno anime ostvarenje studija Toei(poznat još po naslovima kao što su Dragon Ball, Digimon 01, Slam Dunk i mnogi drugi) i režisera Toyoo Ashida, a emitovan je u periodu od 1984 do 1987 godine.
Hokuto no Ken se dešava u doba post-nukleranog rata 199x godine koji je razorio planetu, gde ljudi nemaju više lukusuz najobičnijih stvari već se bore i rade za najosnovnije stvari kao što su voda i hrana. Ova priča prati našeg protagonistu Kenshira, naslednika smrtonosne borilačke veštine Hokuto Shinken, koji je u potrazi za svojom dragom Yuriom koju je oteo Shin, majstor suprotne borilačke veštine njegovoj po imenu Nanto Seiken.Kroz ceo serijal Kenshiro se sreće sa raznim poznavaocima Nanto Seikena, koji će mu ili stajati na putu ili mu se pridružiti u njegovoj kasnijoj borbi protiv pravog antagoniste serijala, Kraljem Pesnica, Ken-Ohom.
Na prvi pogled Hokuto no Ken izgleda kao najobičnija tabačina koju će te gledati kada želite da vidite malo dobrog fighta i ništa više a Hokuto no Ken zasigurno nije to.Hokuto no Ken je shounen drama koja govori veoma dosta o svetu i o ljudima, kako se oni ponašaju kada su u moći i kada im to situacija dozvoli.Priča je jednostavna nije od onih koje su napravljene da se čudite šta se dešava već odlično dočarava ono šta želi da kaže i prikaže.
Kenshiro njegovu snagu nije lako stekao već je kroz rigorozne treninge sa svojih troje braće(Tokijem, Raohom i Jagijem) dostigao taj nivou a na kraju I njih trojicu pretekao da bi postao naslednik Hokuto Shinkena.Raoh kao najstariji brat a i verovatno najjači brat je bio izbezumljen time što on nije naslednik pa je napustio školu, daje sebi ime Ken-Oh I sa svojom ne izmernom snagom počinje osvajanja po znanom svetu.
Raohova ličnost je stvarno izuzetna što ga pored njegove snage krasi za velikog vođu pa time jos lakše skuplja ljude oko sebe.Njegovi unutrašnji monolozi o Kenshiru, o svetu i moći su odlični i jedan je od onih zlikovaca za koje potajno navijate jer razumete način na koji razmišlja.
Kenshiro kao glavni lik je stub citavog ovog serijala i da nije takav kakav je pitanje je da li bi Hokuto no Ken bio ovako kvalitetan naslov.Odlična osoba koja se ne predaje već ima ideale i ciljeve još od samog početka za koje se bori i što je jako bitno poseduje zdravu dozu samopouzdanja koja mu je samo vetar u leđa.Iako je spolja kao stena, Kenshiro je velikog srca što je pokazao I previše puta.Spreman je da svoje lične ciljeve pomeri da bi pomogao drugima u nevolji.Nekada, ali samo nekada čak I muškarac njegovih razmera pusti suzu zbog tuđe ružne i loše sudbine.Mislim da su ti momenti prekretnica kad gledaoci shvate da čak I najjači od najjačih jednom moraju da puste ventil i pokažu svoje emocije.A u njegovom slučaju kada se tako nešto desi određeni momenat boli još jače.
Od pregršt sporednih likova izdvojio bih Lin I Bata(koji idu u paketu), Tokija I Reia.
Toki je po sudu Kenshira i Raoha mogao biti naslednik Hokuto Shinkena samo da je zeleo da ga koristi u njegovu pravu svrhu, kao borilačku veštinu, a ne za medicinu I da ga naravno kasnije nije omela opaka bolest, koju je sam sebi naneo jer je verovatno najveći čovek u čitavom serijalu.
Rei je(pored toga sto je meni subjektivno omiljeni Nanto Seiken lik) verovatno najtragičniji lik(rame uz rame sa već pomenutim Tokijem), ako uzmemo u obzir dešavanja otkako se prvi put pojavio pa sve do onoga kada je tragično završio.
Građenje sveta je zaista sjajno i iz epizode u epizodu saznajemo kako stvari funkcionišu I zašto su takve kakve su.Vidi se da niko od ljudi ne traži konflikt već samo žele svoje parče hleba i svoj mir da bi kasnije njihom potomcima bilo bolje.Ali jači I divlji su nad takvima lako vladali, i uzimali sve ono za šta su oni tako dugo radili a njima davali trunčice, eto taman toliko da ne pocrkaju da mogu opet da rade.Na njihovu veliku sreću pojavljuje se jedan izuzetan čovek. On ne sklanja glavu već u svako selo u kroz koje prodje u potpunosti eliminiše sve koji terorišu te obične ljude.A od tada počinje da se širi reč o čoveku sa 7 ožiljaka na grudima I daju mu ime Spasitelj kraja veka.Niko ne zna ko je tačno ali svi znaju da je tu negde, nadaju mu se I pitaju se da li ce ikada imati sreće da ga susretnu I hoće li im pomogne.
OST je legendaran i stvarno sve one badass, kul fight scene a i one tužne podiže na jedan nivo više.Po meni jedan od najboljih OSTova u animeu u opšte
Mislim da se o Hokuto no Kenu ne moze pričati a da se spomene njegov uticaj na anime svet.Tokom gledanja se tačno mogu izdvojiti momenti I možeš reći
>E ovo sam video u X animeu
Samo što mislim da je Hokuto no Ken te neke određene stvari koristio do neke mere a posle ih pustio jer bi bilo previse.Ja lično smatram Hokuto no Ken(i JoJoa koji čak u prvom partu ima dosta inspiracije iz Hokuto no Kena bar što se izgleda likova tiče) kao ocem shounena i standard svih narednih naslova posle njega.To što nažalost nije imao sreću da se plasira na zapad i postane ultra popularan kao neki kasnije posle njega to je već priča za neku drugu priliku.
Nažalost Hokuto no Ken nije savršen jer pati od par problema, od kojih su po meni najveći to što [SPOILER] Yuria kao lik je čist plot device nakon što magično oživi [SPOILER] i preveliki broj recap epizoda koje obično dolaze posle kraja nekog arka.
Što se animacije tiče mislim da ne treba trošiti vreme jer je većinom za današnje standarde jako skromna(i ako ima par izuzetno kvalitetnih fightova), ali moramo uzeti u obzir godine kada je anime rađen i za te standarde je dobra.
Sve u svemu Hokuto no Ken iako zna biti bizaran, on je must watch remek-delo ne samo za obožavatelje shounen žanra već animea kao medijuma uopšte.
Premisa: Čovečanstvo je uništilo svet na kome živi. Planeta Zemlja je sasušena i nepogodna za život. Preostali ljudi žive u zatvorenim gradovima, pod strogom kontrolom vlasti. U njihovom dnevnom životu pomažu im AutoReiv-ovi, robotski asistenti. U jednom od ovih gradova, Romdo-u, pojavila se misteriozna bolest koja samo utiče na AutoReiv-ove, i čini ih samosvesnim i neposlušnim. Detektivka Re-L Mayer je zadužena za istragu, ali tokom te istrage ona nailazi na misteriozno čudovište.
Moram priznati, da nisam video slike koje prikazuju stil crtanja, verovatno bih odlagao gledanje Proxy-ja. Dizajn je super. Premisa... ne toliko, ali jebiga. Ako je Bartender dobar sa premisom „Ovaj lik jebeno dobro pravi koktele“, sve je moguće. Nemojte gledati tagove na MAL-u za ovaj anime, jer nisu dobri. Ergo Proxy je primarno avantura.
Najveći deo priče je posvećen istraživanju sveta, i otkrivanju njegove prošlosti. Na sreću, taj istraživački deo je najbolja stvar u vezi animea, tako da iskustvo nije kao traženje dijamanta u septičkoj jami. Svet koji je prikazan je dovoljno interesantan, iako nije previše originalan po dizajnu. Takođe je lep za oko, iako negde oko sredine zna da postane malo monoton po pitanju upotrebljenih boja.
Sa meta strane, ideje oko kojih se priča vrti su relativno zanimljive. Malo su previše očigledne za moj ukus, ali dobro. Od cele ideje sa poludelim robotima, preko ultra-kontrole pod kojom građani žive, do toga kako se narod nosi sa trenutnim stanjem sveta, ima materijala za razmišljanje, barem na nivou srednjoškolske filozofije.
Još jedna dobra stvar su sitni vizuelni detalji koji pomažu daljem dočaravanju sveta, i donekle vas nateraju da pomislite „Hej, ovim ljudima je bilo stalo!“, što je lepo. Ako se vidi da je njima bilo stalo, to pomaže da i meni bude stalo. Takođe doprinosi celokupnom utisku kad je reč o dizajnu, kako likova tako i svega ostalog.
Ako želite solidnu avanturu smeštenu u solidno odrađen svet, sa ponekim pokušajem inteligentnog dubljeg značaja, Ergo Proxy je za vas. Nema fanservice-a (sem u par scena), nema previše gubljenja vremena, prilično je dobro urađen anime. Ako želite nešto super-eksplozivno, ili puno kratkotrajnog uzbuđenja, onda ga preskočite, jer osim par solidnih scena borbe, nema puno toga da ponudi.
Definitivno jedan od najboljih animea u anime istoriji. U potpunosti je ispratio mangu i sjajno je povezan kao celina. Napisala ga je zena Hiromu Arakawa. Apsolutno svaki detalj je povezan u skladnu celinu i anime ima 64 epizode i poslednjih 20 su apsolutno maestralne, a i pre toga je kvalitet animea mnogo veliki. Poredi se sa HxH 2011 kao najbolji battle shonen i 4. je najpopularniji i 2. najbolji ocenjen anime na Myanimelist wikiji. Glavni likovi su Edward i Alphonse Elric, koji imaju sopstveni cilj zbog koga su spremni sve da urade. Tako se i zaplicu u dublju radnju i shvataju pravu istinu i baziranje mnogih istorijskih dogadjaja.
Počasno 0 mesto dajem za Hajao Mijazakija i Isao Takahatu dva najbitnija čoveka studija Džibli.
1. Satoši Kon jedan od najtalentovanijih i najboljih anime režisera, napravio je brojne anime filmove, koji su uglavnom psihološkog žanra. U njima je često spajao nestvrno sa stvarnim. Poznati njegovi animei su: Paranoia Agent (jedini tv serija anime), Perfect Blue, Paprika, Tokyo Godfathers, Magnetig Rose (Trilogija Memories), Milenium Acters.
2. Naoki Urosava je poznati manga kreator. Njegovo poznato delo je Monster, koje je doživelo i anime adaptciju 2004. Takođe je radio i na još mnogim mangama: 20Th century boys, 21th century boys, Pluto, Nasa...
3. Šindžiro Vatanabe je jako poznati anime režiser zadužan za jedan od najboljih animea svih vremena - Cowboy Bebop. Takođe je režirao još poznatih naslova kao poznati Samurai Champloo, Zenkyou no Terror, Space Dandy...
4. Masaki Juasa je jako talentovani anime režiser poznat po svom suldo - divljem crtanju likova i pozadinskih slika. Njegovi poznati animei su Kaiba, Tatamy Galaxy, Ping Pong the Animation.
5. Hideki Sorači je talentovani manga crtač zadužen za stvaranje popularne Gintame.
Definitivno Shingeki no Kyojin (Attack on Titan). Anime je imao ogroman hype i stvarno sam ocekivao nesto ozbiljno, depresiju, traume, nemocne ljude kako gledaju najmilije da ginu, depresija, osveta, prikazivanje ljudskih mana i ne mogu reci da nije bilo po malo toga, ali suvise malo. Vise je depresivan FMAB od ovog animea, on je postao super power anime za ljude i poceli su vise da se baziraju na borbama nego ranije (a borbe su nista). Promasena tema, pretvara su drugu verziju Naruta, gde ce da placu 10 epizoda ako umre lik kojeg jedva znamo. Da se ja pitam, prvo ne bih dao da ljudi imaju super moci nego da se bore samo lukavo bez ovolike vaznosti na borbama. Trebalo je Eren opet da gleda kako mu ubijaju najboljeg prijatelja pred ocima i to da ne moze nista da uradi, da ga psiholoski unisti i da se osveti, ali da pomre jos likova, mnogo vise cak i neki od glavnih da osetim tu depresiju i osvetu. Attack on Titan ce postati druga verzija Naruta samo na drugi nacin. Jojo koji je baziran na borbama i sukobu familija je daleko, daleko depresivniji i psiholoski tezi za podneti. I onda mi se smuci zivot kada ljudi misle da ovaj anime moze da bude jedan od najboljih.
Paranoia Agent je serija koju je rezirao i pisao cuveni Satoshi Kon, jos 2004. Ima samo 13 epizoda, tako da gledanje serije ne oduzima puno vremena. E sad... PA prati pricu o neobicnoj pojavi- Delikvent na rolerima spopada naizgled nasumicne stanovnike Tokija, i bije ih zlatnom, zakrivljenom palicom. Ovo je mesavina misterije, psiholoske drame, i crne komedije. Ponekad toliko crne komedije, da necete znati da li da se smejete ili da placete(ja sam se smejao, mnogi su patili). Kritika drustva, ismevanje nekih klisea, i generalno mucenje granice izmedju sna i jave, sve je to standardno za Velikog Satoshija. Glavna tema dela je sukob sa posledicama, mada kroz seriju se provlaci jos mnogo tema i likova koje Satoshi nije uspeo da ugura u svoje predhodne radove. Anime nije suptilan, skoro uopste. Pa ako vam mnogo smeta kada je nesto ocigledno i bez trunke suptilnosti, i kada se sve objasni do kraja, mozda necete uzivati kao ja. Animacija prvoklasna(studio madhouse kada nije sranje), muzika isto. 10/10 must watch za svakoga ko ceni japansku animaciju.
Trigun proizveden od strane Madhouse studija je anime serijal koji se vrti oko čoveka pod imenom Vash the Stampede – poznatog revolveraša koji je vredan šezdeset milijardi duplih dolara, koji gde god da ode, za sobom (nevoljno i ne njegovom zaslugom) ostavlja samo ruševine.Ima ukupno 26 epizoda i 1 dugometrazni film.
Uvod:
Trigun se odvija na planeti Gunsmoke na kojoj je kolonizacija prošla užasno, ali ne gore nego teraformiranje. Cela planeta je u vidu pustinjskog pejzaža koje smo mogli da vidimo u vesternima nebrojeno puta. Bezakonje i anarhija vladaju, naoružane bande pustoše gradove a ljudski život košta koliko metak kojim se oduzima. Ipak, jedno ime uliva strah u kosti i najbrutalnijim banditima. Vaš Stampedo, takođe znan i kao Čovek Tajfun, jedini je čovek koji je dobio titulu “božjeg čina” ili "ljudske katastrofe" od strane osiguravajućih društava, tako da šteta nastala njegovim delovanjem ne mora da se nadoknađuje. Jer, kuda god Vaš prođe ostaju samo ruševine . Zastrašujuća reputacija ovog odmetnika pojačana je nagradom od 60.000.000.000 $$, živ ili mrtav.Dve službenice osiguravajućeg društva Bernadeli, Meril Strajf i Mili Thompson , polaze da pronađu i procene koliko je opravdano proglašenje Vaša Stampeda višom silom. Neverovatnom nepromišljenošću ovaj momak u crvenom mantilu uvaljuje se naglavačke u nevolje i veliki je broj ljudi koji ga juri da bi pokupili nagradu. Samo zahvaljujući ludoj sreći ovaj momak izvlači živu glavu.
Priča, prednosti i mane:
Solidna, novotvorena fabula lagano protiče kroz serijal. Fabula tako čudno protiče kroz ovaj serijal, da je gotovo nemoguće kako su tvorci ovog serijala mogli tako dobro da samu radnju stave u svaku epizodu, tako da nikada nisam, ni na jednoj epizodi, poželeo da se što pre završi, jer je svaka, generalno, sadržala deo generalne fabule ovog anime-a. Međutim, ni ovo nije serijal bez mane. Iako je fabula serijala veoma solidna, i kao što sam već pomenuo, proteže se kroz čitav serijal, poslednje tri epizode su na neki način zbrzane, i kraj nije uopšte zadovoljavajući. Ostavlja se previše nedorečenog, kraj mi nekako ništa nije objasnio kako treba; jednostavno, imao sam osećaj da se serijal završio, a da kraja nisam ni pogledao. Dok prvi deo serijala više obraća pažnju na razvoj likova, drugi deo se uglavnom sastoji od izazova i izbora koje naš idealista mora da izabere da bi nastavio dalje.Trigun je koncipiran kao niz relativno nepovezanih i izrazito komičnih epizoda koje prate doživljaje lika u crvenom i dve devojke iz osiguravajućeg društva u potrazi za legendarnim odmetnikom. Barem je tako do pola serije, kada se saznaje neverovatna činjenica. Tad se priča uozbiljuje, počinju istinski obračuni.
Grafika i muzika: Ne znam da li je to urađemo namerno ili zbog nedostatka sredstava, tek Trigun ima prilično zastareo crtež i kolorit. Ipak, takav vizuelni identitet je vrlo pogodan da se prikaže vrela pustoš koja preovladava na planeti Gunsmoke.
Mislim da muzika nije nista posebna u ovom serijalu, iako volim rock muziku.
Zaključak:
Iako ne bih mogao da tvrdim da je ovo najbolji anime ikada, definitivno je vredan gledanja. Dosta me je podsetio na Cowboy Bebop i Gungrave, jedne od mojih omiljenih serijala.
„LEGEND OF THE GALACTIC HEROES“ Autor Recenzije žena koju poštujem, cenim i kojoj se divim Isidora Vlasak.
Bog sveti zna da sam tokom godina isporučila brojna pisanija na temu najrazličitijih anime i manga naslova, sa’ranjujući one koji mi se nisu svideli i svesrdno preporučujući one koji su mi zapali za oko . Ipak, uz sav moj prosvetiteljski rad da široj publici skrenem pažnju na neka manje poznata a zlata vredna ostvarenja, za sve ove godine još uvek nisam napisala Dubokomisleni Analitički Esej Za Buduća Pokoljenja na temu mog omiljenog anime serijala – „Legend of the Galactic Heroes“. Razlog za ovo je jednostavan: u pitanju je serija toliko vrhunskog kvaliteta da mi je nekada teško da pronađem odgovarajuće reči kojima mogu da opišem na koliko složenih narativnih nivoa „Legend of the Galactic Heroes“ (za prijatelje, „LOGH“) funkcioniše, i do koje mere uspeva da ostvari megalomanski ambiciozne – da ne kažemo pretenciozne – ciljeve koje sebi postavlja. Anime je ostavio toliko snažan utisak na mene da sam se iskreno pribojavala svih pokušaja da misli bacim na papir, jer mali je broj ostvarenja, u bilo kom mediju, koja su me toliko prodrmala da su me navela da promenim način na koji percepiram svet. Bez preterivanja. Pred vama je, dakle, moj prvi tekst o mojoj najvećoj anime ljubavi, „Legend of the Galactic Heroes“ – pa nek mi je sa srećom.
Ako joj se pristupi valjano, spejs opera – kao podvrsta naučne fantastike u kojoj nauka najčešće leti kroz prozor, a svemir postaje poligon za egzotične avanture ili političke igre čovečanstva u ekspanziji, više nalik na futuristički fentazi nego na studiju moguće budućnosti – može da isporuči retko duboke sage o ljudskoj civilizaciji i naravi, upravo zato što je lišena tereta istoričnosti koji nose priče smeštene u realni svet. Naravno, nije svaka spejs opera dubokomisleno mrsomuđenje na temu suštine čovekovog bića – niti, u krajnjoj liniji, to treba da bude – ali one najbolje, one na kojima su radili pravi majstori, zaista predstavljaju vrhunac stavljanja čovečanstva pod lupu u okvirima zabavnog, pitkog žanra. A na mnogim listama najboljih spejs opera svih vremena – u bilo kom žanru, pisanom, igranom ili animiranom – „Legend of the Galactic Heroes“ zauzima prvo mesto.
Radnja „LOGH“-a smeštena je u daleki 36. vek: čovečanstvo se raširilo svemirom i kolonizovalo skoro svaku nastanjivu planetu. Međutim, umesto da uživa u periodu prosperiteta i mira, svemir potresa vekovni rat između dveju ideološki suprotstavljenih strana. Jedno je Galaktičko carstvo – pomalo umorna i izanđala apsolutistička monarhija u kojoj aristokratija radi šta joj se prohte, sa šizofrenim spojem najsavremenije ratne tehnologije i društvenog poretka iz sredine 19. veka, u kome orgijaju nemački suprematizam i teška vagnerijanska simbolika (za šta, inače, postoji logično objašnjenje: rodonačelnik carske dinastije, koji je imperiju i uspostavio, bio je neopisivi fanboj Bizmarkove političke škole i pruske vojne doktrine, i kad se dočepao vlasti učinio je sve u svojoj moći da društvo vrati nekoliko vekova unazad – svaka sličnost sa Trećim Rajhom vrlo je nesuptilna). Drugu stranu predstavlja Alijansa Slobodnih Planeta: etnički šarolika, naoko napredna, puna retorike o demokratiji i ljudskim pravima, odnosno o borbi za socijalnu pravdu i dostojanstvo običnih ljudi, Alijansa je suštinski jednako trula kao i carstvo, ogrezla u korupciju i političke mahinacije koje od svake predizborne kampanje naprave noćnu moru. Obe strane imaju svog junaka: u Carstvu, pratimo Rajnharda fon Mizela, harizmatičnog mladog plemića u kome ključaju ambicije i ideje, željnog da se dokaže jer zli jezici njegov munjevit uspon u vojnim redovima tumače činjenicom da mu omatoreli Car firca stariju sestru. Na strani Alijanse, tu je Jang Ven-Li, propali istoričar koji je u vojsku otišao zbog „sigurnog radnog mesta s dobrom platom“, blage naravi, pomalo sklon čašici, lenj k’o buba, i više naklonjen dugim filozofskim monolozima o teoriji politike, nego podmukoj igri prestola kojom je okružen. Obojica su genijalni ratni komandanti – najbolje što je njihovim vojskama moglo da se desi, a kako serija i sama često kaže, da se nisu našli na suprotnim stranama, postali bi dobri prijatelji. Dok pratimo kako Rajnhard grabi vlast za sebe u želji da reformiše i unapredi Carstvo, a Jang Ven-Li uviđa zašto se demokratija kao vrednost mora braniti, pred nama se razmotava saga o usponu i padu pojedinaca i političkih sistema, nalik na simulaciju istorije koja preispituje kako funkcionišu društveni procesi.
A to je, uh, samo jedna od dimezija ovog remek-dela.
„Legend of the Galactic Heroes“ je sniman prema romanima kultnog pisca Jošikija Tanake, koje adaptira vešto čuvajući književni duh originala i britko pisane dijaloge – najveće odstupanje od izvornog štiva nametnula je viša sila, odnosno životne okolnosti jednog od glavnih glasovnih glumaca (pošto bi zalaženje u detalje predstavljalo spojler, javite mi se kada završite seriju pa da plačemo zajedno). Anime broji maratonskih 110 epizoda – ali reč je o dobro ukomponovanih 110 poglavlja bez trunke praznog hoda, koja u celini iznose čvrstu priču s uvodom, razradom i zaključkom. Svako skretanje s teme služi produbljivanju sveta i likova – pojedine epizode, na primer, napravljene su kao duhoviti pseudo-dokumentarci, gde nam lokalni istoričari i sociolozi objašnjavaju lekcije iz prošlosti neophodne za razumevanje sadašnjeg stanja stvari. Sa svojih 110 epizoda, „LOGH“ predstavlja najduži OVA projekat u istoriji japanske animacije – verovali ili ne, ceo serijal je izlazio na kašičicu, od 1988. do 1997. godine na video kasetama, i tek kada je anime kompletiran emitovan je i na televiziji. Iza produkcije stoji opskurni studio pod imenom Kitty Films, čiji je dizajn likova inspirisan manga estetikom 70-tih, dok svemirski seting nosi nepogrešiv uticaj „Star Wars“ franšize – iako svaka sličnost s Lukasovom pop-epopejom, fala bogu, ostaje na površinskom nivou. Uz sav svoj šmek stare škole, animacija je mahom bazična: znatno je unapređena u remasterovanom izdanju koje je kasnije napravljeno za potrebe DVD/BD tržišta, te se toplo preporučuje da se latite te verzije kada budete gledali. Što se muzike tiče, osim uvodnih i odjavnih špica, ceo saundtrek spada u javni domen: posmatramo svemirske bitke dok u pozadini trešte Vagner i Betoven, a u biranim trenucima Brams i Šopen i te kako umeju da izmame po koju suzu.
A uz „LOGH“ se, vala, plače za medalju: pored ambiciozne studije rata, politike i društvenih tokova, serija briljira u oblasti karakterne drame. Likova je mnogo – na desetine, čak stotine, toliko da svaki put kada se pojave u dnu ekrana dobijete napisano njihovo ime, što je i te kako potrebno ako želite da valjano pohvatate ko je ko. Međutim, uprkos mnoštvu lica i imena, „LOGH“ uspeva da u svega nekoliko poteza islika portret svakog pojedinca i da mu „treću dimenziju“ – uz opaske o porodičnom životu, hobijima, snovima iz detinjstva ili anegdotama iz mlađih dana, i uz izuzetno realistično pisan dijalog koji zvuči kao da ljudi od krvi i mesa razgovaraju, a ne kao da likovi recituju floskule bitne za zaplet, serija nas drži u čvrstom uverenju da su iza tih uniformi prave osobe, pokretane složenim motivacijama i pune vrlina i mana kao sva ljudska bića. Pored Rajharda i Jang Ven-Lija, kroz „LOGH“ prolaze neki od najkompleksnijih karaktera viđenih u animeima, a i šire – političari, državnici, umetnici, vojskovođe i vojnici, izdajnici, obaveštajci, verni i neverni prijatelji, aristokrate i ljudi iz naroda, patriote u egzilu, borci i diplomate, tragični i manje tragični junaci za koje ćete se vezati više nego što ste mislili da je moguće da se vežete za izmišljene likove, za koje ćete navijati na ma kojoj strani u ratu se nalazili, i koji će vam slomiti srce kada im se desi ono neizbežno.
Budući da „LOGH“ nemilosrdno prati zakone istorijskih promena, mnogo toga jeste neizbežno. Upravo to predstavlja najveće dostignuće ove toliko ambiciozne serije, na koje sam mislila kada sam u disklejmeru napomenula da mi je ovaj anime promenio pogled na svet. Posmatrajući istorijske procese na delu, to kako izuzetni pojedinci utiču na tok civilizacije, kako se društveni poredak menja, kako se isti ti pojedinci menjaju s njim i kako se stvari raspadaju ukoliko komandna tabla padne u šake pogrešnoj budali, „LOGH“ nas uči da ne postoji takozvani „kraj istorije“, odnosno konačni status quo uspostavljene ravnoteže između svetskih sila. Naprotiv, razvoj civilizacije se svodi na neprekidne promene u ravnoteži, na uspone i padove čiji smo svedoci i kada gledamo epizode „Legend of the Galactic Heroes“, i kada ujutro otvorimo novine da vidimo ko je sad šta zasrao u svetskoj politici. To što je na pravi način uspeo da uhvati i prikaže taj univerzalni proces ljudskih i civilizacijskih promena čini „LOGH“ delom za sva vremena, bez obzira na žanr ili medij u kome je ostvaren. I to je ono zašto ga zovemo „najbolje išta ikad.“
Ma koliko mi ovo bilo teško da priznam, anime nije bez mane. Novije generacije fanova se žale da im je tempo radnje prespor i da ima „previše priče“ (zbog čega je serija i stekla ozloglašeni nadimak „Dosadni Nemci u Svemiru“), ali što se takvih primedbi tiče, novijim generacijama fanova srdačno poručujem da svoje mišljenje izvole zabiti tamo gde sunce ne sija. Čuju se pritužbe i na račun „sveznajućeg naratora“ koji zagrobnim glasom suvoparno pripoveda o subdinama likova i istorijskim činjenicama. Lično, mislim da narator jako doprinosi doživljaju, jer nam upravo on svojim opaskama daje uvid u prošlost ili privatni život pojedinih likova, ili nam objašnjava kako je jeziva, nasilna bitka kojoj smo upravo prisustvovali u istoriji zabeležena na potpuno suprotan način od onoga što se stvarno dogodilo. (Da ne kažem da je bilo divnih trenukata tokom mog gledanja serije kada sam se intenzivno naglas svađala s naratorom, posebno kad krene da anticipira katastrofalan razvoj događaja, jer zna kurva da će likovi da nadrljaju, a ne samo da ćuti nego još i zvuči k’o da se raduje). Jedina primedba koja stoji odnosi se na to da serija, uprkos brižno izgrađenom realizmu na koji je toliko gorda, povremeno ume da sklizne u neke prilično cartoonish momente koji ne bi boli oči ni u jednom drugom animeu, ali ovde umeju baš onako da zaštrče. No ’ajde, nema ih mnogo, a i nekako prođu ispod radara pored onolike divote kojom nas serija zatrpava.
S obzirom da je kraj serije, kako da kažem, vrlo finalan, to je sprečilo ovu franšizu da oboli od pogane bolesti zvane sikvelitis. Međutim, ohrabreni izuzetnom reakcijom publike koja je u Japanu od „LOGH“-a napravila kultni hit, producenti jesu pronašli način da izbace dodatni materijal. Pored ovih 110 epizoda, „LOGH“ ima i tri prikvel filma, kao i Gaidene, dva kraća OVA serijala koji se bave Rajnhardovim i Ven-Lijevim avanturama iz mlađih dana. Na ova ostvarenja možete baciti pogled, jer je svaki novi trenutak proveden u svetu „LOGH“-a dragocen, ali stoji upozorenje da su ispod kvaliteta glavnog serijala, pošto se kod njih već oseća to da su nastali da bi se udovoljilo publici, a ne da se ispriča priča.
I još jedno upozorenje: „LOGH“ boli. „LOGH“ boli pre svega zbog tog jezivog utiska da ste upravo odgledali najbolji anime koji je ikada napravljen i da vam je medij ponudio sve što ima da pruži – i nakon njega, više ništa neće biti dovoljno dobro. Još pamtim kako sam preplakala celu drugu polovinu 110-te epizode, cmizdreći toliko da mi se razmazala maskara i slepile trepavice, pa smo morali da pravimo pauze da skinem šminku pre nego što smognem snage da nastavim s gledanjem. Nisam ja tako neutešno plakala zato što se na kraju desi to što se desi, ne – razlog suzama je bila jeziva spoznaja da je to poslednja epizoda, da nema dalje, da pada zavesa i predstava je gotova, a kuku meni šta ću sad od života, šta će mi popuniti tu prazninu koju je „LOGH“ ostavio.
HLADNA PREPORUKA – TEPPU
Ishidou Natsuo je izuzetno talentovana srednjoškolka, i dobra je u svakom sportu koji pokuša, te joj ništa ne predstavlja izazov. Stoga, ona se beskrajno dosađuje.
Kada jednom prilikom odluči da ode i ugazi jednu izuzetno entuzijastičnu devojku koja osniva MMA klub u školi, Natsuo shvata da nije u stanju da je tek tako prebije. To samo potpiri njenu mržnju prema toj devojci, Mawatari Yuzuko, i ona počinje da trenira MMA samo da bi je porazila i obrisala osmeh sa njenog lica.
Natsuo je arogantna, osvetoljubiva, zajedljiva, sadistična, zlobna, tvrdoglava, asocijalna, devojka. Bolja je od drugih i svesna je toga. Mrzi one koji su u stanju da uživaju u nekom sportu, prosto jer ona nije u stanju da to čini. Namerno gazi po takvim ljudima, po njihovom trudu i snovima, i uživa u tome.
Ako do sada niste shvatili, Natsuo je zlikovac u ovoj priči.
I to je osnova ove mange – Natsuo nije tipičan protagonista, već neko ko bi inače bio ogorčeni rival i najteža prepreka glavnom junaku sportske mange.
Ona nije neko ko mora da se trudi – već je izuzetno talentovana u svakom sportu koji pokuša, bolja od ljudi koji treniraju dugo vremena.
Kada počne da se trudi u treniranju MMA, on ne čini to zato što voli sport, ili jer želi da bude najbolja, ili, pak, da bi se poboljšala kao osoba. Radi to čisto zato što želi da porazi i ponizi osobu koju mrzi, tojest Yuzuko.
Zašto je mrzi? Pa, zato što je Yuzuko neko njenih godina, ko je bolji od nje i uživa u sportu. Natsuo iz čiste zlobe i ljubomore želi da je slomi.
Nema boljeg ili plemenitijeg razloga.
Ipak, vremenom, Natsuo zavoli taj sport, mada nikada ne doseže nivo neke „strasti“ koju razni drugi likovi pokazuju.
Ona samo želi izazov jer joj to nedostaje u životu. Toliko joj nedostaje, da nije srećna kada pobedi nekoga ko je trenirao duže od nje, već je razočarana. Pobeđivanje ljudi koji su iskusniji od nje u nekom sportu joj je uobičajen događaj.
http://i.imgur.com/gq5I7e0.jpg
Naravno, Natsuo nije rođena tako zlobna, i vremenom je kroz flešbekove prikazano šta joj se dogodilo u prošlosti da bi postala takva. Još od ranih delova priče je jasno da ona ima neku traumu.
Baš kao što je Natsuo neko ko bi obično bio zlikovac u sportskoj mangi, njen rival, Yuzuko, je najviše nalik tipičnom heroju. Ona je teškim radom, uprkos nedostatku talenta, uspela da postane izuzetno vešta u svom izabranom sportu.
Izražava sve osobine uobičajenog protagoniste – jako je vesela, prijateljski nastrojena, odlučna, ne plaši se ničega, direktna je i ne koristi podmukle taktike, ne pokazuje tremu ili oklevanje pred izazovom, i samo želi da se zabavi, bez obzira na to da li dobije ili izgubi.
Samo što ona izražava ove osobine do te mere da drugi ljudi smatraju da je…jeziva. Neprirodna. Kao da nešto nije u redu sa njom. Skoro da odaje „uncanny valley“ utisak.
Na kraju krajeva, nije normalno da neko ima potpuno odsustvo straha i nervoze pred velikim izazovom. Da se ne raduje kada pobedi, i ne tuguje kada izgubi već da stalno ima isti osmeh na licu. Da nimalo ne okleva čak i kada joj je zdravlje ugroženo, već da se samo kezi i nastavlja dalje.
Štaviše, kada pobedi nekoga i pruži im ruku sa osmehom na licu, oni često protumače njen iskren entuzijazam kao kakvo ruganje. Sama Yuzuko ni ne shvata da ostavlja ovakav utisak, kao ni zašto se drugi ljudi prosto ne zabavljaju kao ona, čak i kada gube.
Zbog svega toga, Yuzuko je donekle dekonstrukcija tipičnog glavnog lika sportske mange. Dakle, kako bi takva osoba izgledala drugima u stvarnosti.
Manga uglavnom naginje realizmu, ne samo po pitanju likova, već najviše po pitanju samih borbi. Razni potezi su detaljno prikazani i objašnjeni, vešto nacrtani, i funkcionišu kao i u stvarnosti. Čak i kada se desi nešto što se u stvarnosti ne dešava često, i sami likovi unutar priče reaguju na to sa iznenađenjem.
Nije u pitanju u potpunosti realistična priča, naravno, ali je dosta blizu, i sami potezi ne moraju da budu izmenjeni u nešto neobično, uvrnuto i nestvarno da bi izgledali kul.
Tome pomaže i crtež koji je veoma dinamičan, dobro prikazuje pokret, i odaje sjajan utisak „udara“ pri pesničenju i šutevima.
Razni rvački potezi su takođe nacrtani jasno, i sa puno detalja, te je sasvim očigledno šta se dešava u borbi. Vidi se da autor ima dobro poznavanje ljudske anatomije.
Crtež, doduše, ume da bude malo slabiji van scena borbe, i primetno je da mangaka ne ume da crta puno različitih lica, te neki sporedni likovi izgledaju veoma slično.
Ipak, i dalje ima dosta raznovrsnosti, i nisu svi ženski likovi lepotice – jedna od najjačih boraca u mangi je, pa, prosto rečeno, ružna. Njeno lice izgleda kao kvadrat. Takođe je umnogome izbegnut fanservice.
Sve u svemu, ako hoćete malo drugačiju sportsku mangu, koja se fokusira na atipične ženske likove u sportu koji nije veoma „ženstven“, možete da probate Teppu. Manga je već završena.
Teppu možete čitati ovde - http://mangafox.me/manga/teppuu/ - ili na skoro bilo kojem drugom manga sajtu koji posećujete, zaista. Različite grupe nisu prevodile isti materijal, tako da ne bi trebalo da bude razlika.
(Edited by Гинтоки-сама)
Welcome to the community!
Narutopedia. sr Wiki is a community site that anyone can contribute to. Discover, share and add your knowledge!